za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog
srijeda, srpanj 5, 2006

(................................. )          
         Što sad šutiš? Što si zastala? Ha? Neće te te točkice malodušnosti i odustajanja spasiti! Zar nisi htjela nešto reći? Čemu taj zgrčeni muk i zabijeni nokti u dlanu kad si htjela nešto o sebi, a samoj sebi reći?
I ove se noći želiš od sebe odgurnuti,kao dječjim snovima kada padaš u ponor, nije li tako? Eh, pa ja te poznam, to sam ja , to si ti sama... slova na ekranu izranjaju ti pred žutozelenim očima jedno za drugim, sve će biti tu, napisano ,sebi se obraćaj, što je? izreci se već jednom sebi, ne zakidaj si misli za tu bol, vrijedi je osjetiti, vrijeme je sazrelo baš ovo ljeto, zimu tvog života...
Bojiš se, a uživaš u strahu što će od sutra biti, pitaš se , nesigurna, hoće li sutra promijeniti nešto u tebi i tvome životu...
    Ne donosiš odluke, premećeš ko kamenčiće sva objašnjenja, razloge važeš, ali ništa ne odlučuješ...nosiš pljuvačku u grlu, i prije ćeš je progutati, nego pljunuti svijetu u lice... ne slušaš nagone, samo si znatiželjna i nestrpljiva, pobjeći ne ćeš od toga, nisi tip koji bježi, više si tip koji srlja, he, da... ne kaješ se nikad...možda samo kad se prisjetiš svega zaboravljenog... (opet zaboravljaš)
Samo ...ponekad te ne razumijem, zašto si takva, takva sebična prema sebi, zašto se gledaš u oči besramno, zašto se svjetlo koje širiš oko sebe u tebe samu ne prelije, makar da načiniš, zagrebeš pukotinu, ma ne ćeš krvariti, i ne, ne ćeš plakati,ne voliš plakati, to je za slabe ljude, one koji se radije vole sažalijevati i patiti, ne uzeti svoj život ovozemaljski u ruke i čeličnim stiskom istisnuti sve one krikove koji traže van iz začahurene današnjice...a tvoj krik? (....................)
Ti lažeš! Da, kažem ti ( što je? čemu taj osmijeh?),pa ti se ni ne ljutiš kad to kažem, istina je... sebe lažeš, njih lažeš, svoju kristalnu kocku vedrine glancaš redovito, kako ih sve zabljesne, glupiraš se, smiješ se, nisi iskrena, a-a, nimalo...i nije te sram,jer... tako je bolje, što oni moraju znati, nitko to ne mora znati... nemaš prijatelja kome bi sebe otkrila, onaj koji se u tvome krevetu budi ne pozna te... trudi se, voli te,najbolju suprugu na svijetu, najdražu majku njegove djece, ma...nezahvalnice, ti šutiš o sebi, čemu?
I šutjet ćeš uvijek,il možda, jednom, kad ostarite sami, kad vam odu unuci sa rođendana, kada bude kasno za sve, onda ćeš dok budeš pospremala stol prepun tanjura s obiteljskog objeda, sasvim svjesno, blago reći:"Ovo sam ja...", i, pokazat ćeš fotografiju crno-bijelu, snimljenu tamo negdje 1980., fotografiju izlizanu, izblijedjelu, slijepljenju po polovici, malene nasmijane garave djevojčice sa nespretno odrezanim šiškama i štofenom sivom haljinicom, jedino su dvije jagode na grudima crvene, tamnocrvene kao krv koja ti je onu večer krenula iz očinske ruke slomljenog nosa...a to je već druga priča… Da, to si ti, jedino tada, i nikada više kao tada dušom nasmijana...i ništa na ovome svijetu nije tvoje, ni oni koje si rodila, ni oni koji misle da ih voliš, jer voljeti nisi sposobna, samo si utvaraš...
To si ti... dvosmislena, osmijeh uvijek na licu, duša puna svijeta ( svijet je u tebi kaos), nemaš mira, ne znaš se prepustiti i biti sretna (a čega se bojiš?), živiš za druge, želiš biti sama i umrijet ćeš od samoće... oštro zar ne, ne vjeruješ u to... i nemoj...




augustin @ 23:27 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.