za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog
četvrtak, rujan 14, 2006





        Jutros, u svježini novoga dana, kroz slavljenički  vrisak njegovoga rađanja, jesen je izrodila maglu. Magistrala je ulazeći u nju vijugala lijeno držeći se krajevima za vinograde u snu i kukuruzišta kojima je čuperke kvasila rosa. Na tom dijelu ceste, gdje vam se odjednom pred očima rastoči Slavonija u svojoj ljepoti, usporila sam vožnju, isključila cd i ogledala se oko sebe.
        
           I …sve se usporilo… vrijeme je stalo… svijet se zaustavio.
        
        Dobro poznavajući taj krajolik kojem sam se predavala, nije me iznenadio, ali je osjećaj  koji me prožeo kada sam se ovoga, ni po čemu drugačijeg jutra suočila s njim, bio smirujući… ispunjavajući me potpuno, a u isti čas ostavljajući me laganom , kao da nemam ni jedne jedine  misli u sebi , kao da nema(m) nikoga na ovome svijetu, samo ja i taj put koji se prostro ispred mene … taj put u maglu, bez straha i očekivanja što me čeka u njoj.
       Da, takav neobičan osjećaj koji se teško dade isklesati riječima koje ljudi poznaju… osjećaj  koji vas je, nakon namjernog bacanja sa visoke litice kada vam srce gotovo iskače iz grudi, kada ste se, primorani, šutke  pomirili sa svima i gutnuli svoj život kao (ne)zasluženi šamar i tešku psovku, dočekao kao sigurnosna mreža, poput nekog blagoslova nad glavom  i čina odrješenja svih  grijeha. I ta mreža vaš je novi glas, snažniji i glasniji.
        I kroz tu maglu jedna se misao, kao dijete kroz dvorišnu ogradu, provukla u mene.  
        Misao sveobuhvatnosti u bespovratnoj prošlosti za leđima i neumitnog približavanja budućnosti u kojoj se nadate konačno podvući odgovore  na ona pitanja koje ste si jednom postavili(i vise vam nad glavom kao teška pokora), upitnike zamijeniti točkom na kraju, ili barem s tri…    
      Misao kojom ste napokon shvatili važnost istjecanja vremena u pješčaniku vlastitoga života u kojem  prolazite kroz metamorfozu sebe  da bi u svojoj konačnici ipak ostala nedovršena. I ne znam, i ne znam želim li znati je li ta nedovršenost ipak smisao kraja ili nije…ali, ostaje iščekivanje, i to je put , a mi smo putnici koji smisao ispunjavamo u traženju.
      Ta misao, poput točke u kojoj se ukrštaju nadanja, želje, pobjede i porazi, čežnje, strahovi i  boli, ipak me optimistično dočekala na dnu planine s koje sam se jednom bacila, suočivši me sa činjenicom da odgovorna moram biti samo svojoj savjesti i da je vrijeme da pokažem zube onima pred kojima sam ih naivno skrivala iza osmijeha strpljivosti.
      
     Ovo je jutro  ipak drugačije od drugih… napokon,  sad mogu  ustati iz kreveta ne osjećajući nepodnošljivu težinu  krivnje zbog propuštenih prilika koje mi je život dao…. i još daje, jer… pješčani sat života ne može se okrenuti na drugu stranu i  treba iskoristiti svako njegovo zrnce.
 




augustin @ 07:32 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.