za let si, dušo, stvorena...
igračka vjetrova
The Smiths
Blog
srijeda, lipanj 28, 2006





       Mislim na tebe, deda, sjećam se , dok sam odrastala s tobom i bakom, kako si me često puta čim bi zora svanula, svanula, poljupcem usanjanu budio: „Hajde, mišiću“, tako si me zvao,“idemo pecat ribe, biće bakinog fiša, eej…!“
Sjećam se, deda, kako smo selom išli, prije mise zornice, čuo se život u dvorištima, zapinjala o svoj štap, komšije bi nas, spremajući se na njive brati papriku i duhan, pozdravljali s „Faljen Isus“, a mi bismo im pobožno odgovarali „Navjeke faljen!“…ponosno bih digla glavu, čvrsto te uhvatila za ruku… „To je moj deda!“
      Sjećam se, deda, kako bi u tim buđenjima ljetnog dana imali svečanost za sebe, kao najbolji prijatelji, sjedili bismo na čamcu na rukavcu stare Drave, i dok bi strpljivo čekali da riba zagrize, slušala sam te širom otvorenih očiju kakav si berdaš bio, nadaleko poznat, kako si bećarski jako ljubio, rakiju dobru pio, konje tjerao po sokaku…sjećam se kako je voda lagano i smireno tekla, udarajući o bokove našega čamca kao da za nju vrijeme ne postoji…
      Al, najviše se sjećam, rekao si:“Marija,mišiću, tebe najviše od sviju volim, al, čerka, nemoj nikom kazat!“…eh, deda moj, bila sam tada najsretnije dijete na svijetu, naš je čamac postao središtem cijeloga svemira, gnijezdo sigurnosti i jedino utočište u kojemu nisam osjećala samoću, ni sudbinu ostavljenog djeteta…mogla sam sunce zagrliti onako mala, e, znao si to, deda, kad bih te zagrlila,a ti bi se osmjehnuo djedovski, roditeljski, zaštitnički…
     Sjećam se kako bi svaku malenu ribu pustili natrag u vodu jer si govorio da je greota takvo maleno Božje stvorenje ne pustiti da odraste kad je On već dao da živi u našoj ljepotici Dravi.

     Nisam, deda, plakala kada sam bacila šaku pjeskovite dravske zemlje u tvoj grob, na tvoj lijes,drveni čamac na rijeci koja te odvela daleko od mene, nisam plakala ni godinama poslije, ali sada, iznenađena bolnom spoznajom da te više nema, sada bih mogla… i znaš, deda, ljuta sam… na tebe,da, ljuta što si me ostavio samu , što Drava uporno teče i bez tebe, što je naš čamac već davno istrunuo na njezinim obalama, što sam bez tebe čovjek postala i odrasla baš kao i one malene ribe koje su narasle, a mi ih nismo upecali…



augustin @ 13:32 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.